A. G. Matoš rođen je 13.6.1873. u Tovarniku, a umro je 17.3.1914. u Zagrebu. Učiteljsko dijete, odgojen u Zagrebu, Matoš u šestom razredu napušta gimnaziju i odlazi u Beč na vojnu veterinarsku školu, koju nije završio. Ne podnosi vojnu disciplinu, 1894. dezertira iz vojske, koju je služio u Petrovaradinu, i bježi u Beograd, gdje živi kao čelist, novinar i književnik. Godine 1898. odlazi u Ženevu, u kojoj ostaje godinu i pol dana, zatim pet godina živi u Parizu, vraća se u Beograd, gdje boravi do 1908, kad je, amnestiran, preselio u Zagreb, gdje živi do kraja života.

Pisao je pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, književne, muzičke, likovne i kazališne prikaze, pjesme, a okušao se i u dramskom radu. Kompozicijski solidno postavljene, njegove pripovijetke su pune ilirizma i duhovitih obrata.
Nov u pjesničkoj frazi, Matoš je unio u hrvatsku poeziju dah zapadnoeuropskog simbolizma s kraja 19. st.

Serenada

Ja te volim, jer si fantasta
Ko žuta Luna i stara gitara,
Ko slatka nježnost slavujeve pjesme,
Što majsko veče bojom tuge šara.

Ja te volim, jer si ko zvijezda:
Visoko - sama, i suze jer tvoje,
što krišom plačeš, ko kajanje truju.
I more budne, mučne noći moje.

Ja te volim, jer si ljubav Zemlje
Iz koje niknuh, Hrvatice draga:
Ko Bogomajka na Kamenih vratih
Što dušom sija kada preko praga
Gričkog bruji i mračni Angelus.

Ja te ljubim! Zašto? Ne znam. - Jer si
Mi draga, dušo, ko nada što vara,
Ko sjetne pjesme i sjene što veze -
Ta žuta Luna i gitara stara.